I mislio sam da znam gdje dolazim i koliko je teško. Ali, prevario sam se. Znao sam da je klub u financijskim problemima. Da novaca već dugo nema, zbog novaca sigurno nisam tu. Znao sam da je Klub u procesu prodaje - iskreno ne zanimaju me ni novini stari vlasnici.Znao sam da su navijači na rubu snaga, da je povjerenje u voodstvo kluba narušeno. Znao sam da su igrači mladi, bez trenutnih konkretnih rezultata, i na nišanu cijele javnosti.
Ipak sam došao.
jer sam vjerovao da ti mladi ljudi, danas moji igrači, mogu pokazati više. I sada kada sam ih upoznao - znam da mogu.
Ali ono što nisam znao: nisam znao vodim u startu izgubljenu bitku, jer ne znam kome je uopće više stalo da pobjedimo?
Kome je zaista stalo? zapanjen sam mržnjom koja je usmjerena na Klub i na igrače. Ne govorimo samo o navijačima, nego čak i o široj zajednici. Nisam ovdje danas niti da pozivam niti da prozivam navijače. Ali i njima želim prije petka reći: možda ste vi u pravu kada nabrajate razloge zašto ne podržavateigrače, i kada se ne želite odazvati na 3 poziva na razgovor s kojim trenerom Kluba - zbog kojeg postojite. Samo ja mislim da mi nismo na sudu nego na terenu na koji se dolazi zbog emocije i predanosti. A ne zbog dokaza činjenica i pravde. Najlakše je dići ruke od tih mladi ljudi, psovati ih, kriviti ih. Ni ja ih nisam birao, ali sam ih upoznao i vidio da su to ljudi koji traže svoju šansu. Govorite o "tatinim sinovima" a ne vidite mlade ljude koji uslijed ove financijske situacije nemaju za život, za režije, za obitelj. Ljude koji su dio nas, vas. I rade svoj posao najbolje što mogu. Lako je prosuđivati sa tribinei ekrana je li nekom dobro ili ne!