Športsko jahanje sa razvilo u Engleskoj još u 18.stoljeću. U gradu Osijeku engleski jahači prvi puta su se pojavili 1800. godine. Dakle, samo malo iza tradicionalnih Engleza. Do dana današnjeg u "Gradu na Dravi" ljubitelji konja na osječkom hipodromu Pampas uživaju konjički sport, kako profesionalno, tako i rekreacijski. Profesionalne galopske i kasačke utrke te olimpijske discipline jahanje i vožnja zaprega Osječanima nije ništa strano.
Ana Mikulić, licencirana trenerica u Konjičkom klubu Osijek uspješne rezultate ostvaruje u preponskom natjecanju. Ljubiteljica prirode, odvažna i puna života, Ana sa strpljenjem upoznaje polaznike Škole jahanja sa naravi i navikama tih plemenitih životinja koji na našu sreću nisu svjesni svoje snage. Kažu, da konji poštuju naše naredbe, ako i mi poštujemo njihove potrebe. Konjički klub Osijek ima certificiranu školu jahanja, priznatu od strane Hrvatskog konjičkog saveza. Što svim polaznicima pruža stručnu obuku, polaganje jahačke dozvole i natjecateljske licence. Obzirom da je jahanje olimpijski sport i edukacija je vrlo važan dio kako u svim sportovima tako i u jahanju. Jer se namjena konja kroz stoljeća mjenjala a isto tako i pristup konju i njegova svrha!
KONJI POBJEDILI GIMNASTIKU, ATLETIKU I ODBOJKU
- Kako ste se opredijelili za taj sport?
Za jahanje sam se opredijelila iz razloga što se radi sa konjima. Znači, nije samo čovjek taj koji se bavi sportom, već i konj, koji je plemenita životinja, prema kojem moramo pristupati vrlo odgovorno. Jahanje je ujedino sport u kojem se muškarci i žene zajedno natječu, znači nema diskriminacije. Kako to inače biva kod ljudi koji vole konje i koje se bave jahanjem, od malena su konji bili na prvom mjestu. Nakon što sam roditeljima ispilila mozak s konjima, 1995 g. tata me odveo u KK Osijek u školu jahanja, gdje sam naučila pristup, brigu oko konja, jahanje i sve što je bitno oko konja. Paralelno s jahanjem išla sam na gimnastiku i atletiku, zatim na odbojku i streljaštvo.  Ali jahanje je bilo ono čemu sam se najviše veselila svaki dan. Nakon što sam završila Školu jahanja, počela sam pomagati vlasnicima konja oko njihovih konja, brinula se oko njih, čistila, sedlala im konje, bila na treninzima i gledala kako oni to rade, a za uzvrat bi dobila da jašem konja, ponekad. 2004g. idem na svoj prvi turnir na pastuhu imena Larno, u vlasništvu Željka Šepera. Bio je to dresurni turnir, na kojem sam imala veliku tremu jer sam cijeli program morala znati napamet  jaštiti onako kako mi je trener Šeper rekao. Nije mi baš bilo svejedno jer konkurencija je bila jaka. Ali nakon svega treninzi su se isplatili i s osvojenim 2. mjestom i položenom licencom za dresuru. Sva trema je nestala. Iste godine polažem licencu za preponsko jahanje na istom konju. Opet trema, jer je sad trebalo zapamtiti redosljed parkura kojeg predhodno nisam trenirala. Ali nakon završenog parkura s 0 kaznenih bodova, natjecateljska licenca za prepone i rozeta su bile u rukama. I onda 7.12.2004g. napokon si kupujem vlastitog konja, kastrata Denia, koji mi isti dan postaje sve na svijetu i sve se vrti oko njega. Deni je tada imao 5 godina, tako da nas je čekalo još puno treninga i vježbi kako bi napredovali u sportu. Sama sam sebi rekla kako ću  kad Deni pobijedi jedan parkur visine od 1,20m, ide u mirovinu jer je to zaslužio i tako je i bilo. Te 2010g. Deni i ja napokon pobjeđujemo na 1,20m i on zasluženo ide u svoju mirovinu. Nije otišao u mirovnu jer je bio star , niti što više nismo mogli napredovat, otišao je u mirovnu jer nam se više sviđalo jašiti kroz šumu i polja, uživati na Cetini, Grobniku, nego skakat na natjecanjima i lomit se, radi pehara i rozeta. Veći nam je gušt bio biti u prirodi.
SVAKI DAN SE MORA TRENIRATI
- Koliko dugo se bavite jahanjem?
Jahanjem se bavim od 19g.
- Koliko često trenirate?
Trenira se svaki dan. Ovisno tome koliko konja imate, toliko sati vam ode na trening. Recimo  minimalno dva sata  imate posla oko konja. Ako trenirate za neko važnije natjecanja tada vam se treninzi produžavaju na sat i pol ili čak i duže,  ili ih rasporedite da imate trening prije i poslije podne po tih devedeset minuta ovisno o tome koliko konju treba kondicije, a i vama da s uspjehom odradite natjecanje. Naravno, jedan dan u tjednu ostavimo da konj ima slobodan dan, što ne znači da konj ostaje zatvoren u boksu već ide u ispust kako bi radio što želi bez da ga jahač ometa. To podrazumjeva  trčanje po ispustu, ritanje, valjanje u prašini, ispaši…
Prije i poslje treninga imamo što radit bar.30 minuta. Čiščenje boksa i konja jer želimo da konj bude uvijek u čistom i čist. Sedlanje konja, zatim trening, a i poslije treninga konja treba prošetati da se svi mišići ohlade, zatim uvest konja u štalu, opet ga očistit, izvest na pašu, namazat konju kopita su samo neki od poslova. Bez zdravih i urednih kopita nema konja a ni jahanja. Kad smo konja sredili nastupa sređivanje opreme koju smo koristili tokom jahanja, To znači pranje i mazanje oglavine, pršnjaka, martingala, sedla, šicera, jahačkih čizama. Kad smo to sve sredili i pogledamo na sat shvatili smo da smo s konjem  proveli i više od dva sata.
JAHANJE NIKADA NIJE DOSADNO
- Što vas je motiviralo da izaberete taj, a ne neki drugi sport?
Konji su ti koji su  me motivirali, jer ne treniraš samo sebe već i konja. I nekako se vas dvoje morate naći kako bi trenig uspio i kako bi obadvoje usvojili nove vještine. Također motivacija za taj sport bila je ta što se bez obzira na godine može baviti s konjima i jahanjem. Kod jahanja svaki dan naučiš nešto novo, upoznaješ nove karaktere konja, nešto novo naučiš iz njihovog ponašanja, možeš trening odraditi u sred šume. Jednostavno, što jahanje nikad nije dosadno.
 - Koliko je zahtjevna vaša aktivnost?
Fizička aktivnos je vrlo bitna, jer konj se kreće trodimenzionalno ( naprijed-nazad, gore- dole, lijevi - desno) , zato se konji koriste i u terapijsko svrhe, jer takvom kretnjom konj stimulira našu kralježnicu i aktivira leđne mišiće koje inače koristimo pri hodanju. Kod jahanja su nam svi mišiči u pokretu. Čak su znanstvenici povezeli jahanje i plivanje, gdje su dokazali da se u ta dva sporta koriste iste grupe mišiča i istim intenzitetom. Primjerice ako jašimo sjedeči kas, trbušni mišići nam rade najviše, zatim leđa, ramena, ruke, noge... Često se desi da jahač ima upalu trbušnih mišiča od sjedečeg kasa, ili od polusjedećeg jahanja u kasu ili galopu ga bole mišići kvadricepsi i listovi... Svaki polaznik koji sjedne na konja nakon 10 minuta intenzivnog kasa na konju osjeti kako ga mišiči na nogama bole, čak se dešava da polaznici dolaze na sljedeći sat i govore kako ih svi mišići bole od jahanja, te da nisu ni znali da svi ti mišići postoje na ljudskom tijelu. Često se može viditi kao se jahači zagrijavaju da sjednu na konja, istežu bitnije mišiće na svom tijelu, što je vrlo bitno da jahač tokom jahanja nedobije grč u nekom od bitnijih mišića. Što se tiče psihičke aktivnosti, dokazano je da konji ima jake živce, a znamo svi kako čovjek pukne u sekundi. Dok jašite, mozak vam mora raditi minimalno tri koraka prije nego li ga konj napravi. Zato je i psiha kod jahača i kod jahanja vrlo bitna, iz razloga što konji kao i ljudi imaju loš dan, svoj karakter i osobnost. Nekada se u treningu desi da nas konj stavlja na kušnju jer mu je loš dan, ili jednostavno ne želi raditi vježbu koju jahač zahtjeva, ili nerazumije novu vježbu koju smo mu pokazali i u tim trenucima kada konj neželi ili nerazumije vježbu. Tada su pristup i psiha jahača vrlo bitni, jer se konja radi tih stvari ne smije tući niti se se jahač smije iživljavati na konju. Kod takvih situacija se potroši puno vremena da konj shvati ono što jahač želi, i uz neprestano vježbanje konj shvati kako to treba izgledati - bez nasilja i galame nad konjem, što nažalost mnogi jahači ne znaju i nisu toliko pshihički jaki da to izvedu na lijep način. Neki konji su vrlo nervozni kad dođu na natjecanje ili na novi prostor za trening, tada  također psiha jahača dolazi do izražaja. Jer ako jahač pokaže da nije dovoljno psihički jak, tada konj preuzima inicijativu gdje nastaju veliki problemi. Ali ako jahač pokaže konju da je sve uredu i svojim govorom tijela pokaže da posjeduje samopouzdanje, tada se konj primiruje i počinje vjerovat svom jahaču. Jednom mi je jedan trener rekao, da ako konj ne želi ili ne shvaća vježbu to je u 99% slučaja jahač kriv i neka to imam uvijek u glavi kad me konj naživcira. Bio je to samo jedan od mnogih korisnih savjeta koje sam dobila odmah na samim počecima bavljenja jahanjem.
KONJ JE ŽIVOTU UČIO MENE
- Koliko je taj sport djelovao na vašu osobnost?
Više ne reagiram toliko burno kao nekada, i počinjem ljude promatrati a ne slušati, jer čovjek više kaže govorom tijela nego riječima. Fizički i psihički sam postala izdržljivija i jača. Ne zanimaju me nevažne stvari, i naučila sam uživati u svemu. Mogu reći da su me konji i jahanje učinili onakvom kakva sam sad. Kao i svi sportaši naučila sam što je red , rad i disciplina. Naučila sam se snalaziti sama, sama rješavati svoje probleme, isto tako jahanje je u meni probudilo neku svrstu kreativnosti i naučilo me improvizaciji i logici, što je vrlo važno ne samo za ovaj sport već i za cijelokupni život.
 - Jeste li trebali promijeniti neke navike kako biste uskladili treninge i svakodnevnicu?
Naravno, neke su se navike mijenjale radi treninga i konja. Svaki dan nosio je neke obveze, ali sve je bilo podređeno konjima i treningu. Radi odlazaka na natjecanja nisam previše izlazila van s društvom. I tako još neke sitnice, koje sad nadoknađujem. No, sve što sam propustila, sve se još stigne nadoknadit.
 - Koje promjene i odricanja su bila najteža?
Ne mogu reći da je bilo nekakvih promjena/odricanja u mom životu jer sam naučila živjeti   na takav način. Konji su dio moga života i na prvom mjestu. Kad si organiziraš život, sve stigneš i trening i posao. Najveća promjena bila mi je ta da sam spakirala kofere i otišla u Nizozemsku, gdje sam radila u jednoj štali i gdje sam u kratkom roku jako puno naučila i stekla prijatelje koji su mi pomogli da se priviknem na život tamo i da naučim nove načine rada sa konjima.
DENI JE BIO MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ
 - Koja vam je najljepša uspomena iz perioda sporta
Svakako prvi turniri na Larnu. Kao i prvi vlastiti konj Deni. S kojim  imam više ljepših nego ružnih uspomena. Za najljepšu uspomenu iz sporta teška srca ću se odlučit za Deniev i moj zadnji turnir, i kako je kiša pljuštila, a on skako kako da je vani sunčano i toplo, i to zahtjevan parkur od 1,20m, a u parkuru blato, konju cijela kopita upadaju u travu, vjerojatno je Deni kao i ja imao osjećaj da je skako 1,40m, a ne 1,20m . Namučio se je taj parkur i to je nešto što me veseli da je imao povjerenja u mene, da ću ga sigurno prevesti preko parkura i da ćemo doći sigurni i čitavi do cilja.
 - A koja je uspomena najgora?
Bilo ih je nekoliko, ali najgora uspomena vezano za daljnje bavljenje jahanjem bila je ta kad je Deni uginio, jer izgubila sam svog najboljeg prijatelja! Drugim riječima, svijet mi se srušio. Mjesecima nisam mogla doći sebi od šoka. Ništa mi nije predstavljalo zadovoljstvo. Čak sam razmišljala da se prekinem baviti s jahanjem, ali eto nisam.
 - Da vratite vrijeme unazad, što biste radikalno mijenjali u svom radu
Možda bi si ranije kupila konja i više uživala s njim.
 - Vaši planovi za budućnost?
Više uživanja na leđima konja, opet otići malo u inozemstvo na edukaciju.
 - Namjeravate li se nastaviti bavit istim sportom?
Da svakako, jer se ovim sportom može baviti duboko u starost.
- Želite li šta poručiti čitateljima
Da su konji plemenite životinje, stoljećima su nas služile, ali nikad nam nisu postale sluga! Kad ste u blizini konja, ne raditi nagle pokrete, derati se, niti se šetat iza zadnjih nogu kao se konj nebi uplašio i ozljedio vas. I  da,  ako se želite baviti jahanjem, idite  u certificiranu školu jahanja, jer samo od educiranih trenera mogu dobiti kavalitetne savjete i smjernice za daljnji napredak u jahaćem sportu
Ostaviti ćemo vam i broj mobitela od Ane za sve vas koji poželite nešto više saznati o jahanju i uključiti se u školu. 0996554005
S.ŠIMIĆ